„Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim srcima“ 2Kor6,12
Često u razgovoru ljudi znaju naglašavati slobodu koju samoća donosi. I zaista, samoća kao stanje koje obilježava samostalan život izvan zajednice – primarne obiteljske, bračne ili redovničke, nosi sa sobom određeni prostor slobode kao i odgovornosti.
No svaki čovjek radi svoje duhovne dimenzije ima mogućnost zauzeti stav prema situaciji u kojoj se nalazi. Slobodno može izabrati hoće li se osjećati kao žrtva te biti duboko nesretan i nikako se pomiriti sa svakodnevicom ili može pronaći i neke pozitivne elemente situacije koju živi.
Možda upravo ta situacija – samoće, bolesti, obiteljskog ili redovničkog života – omogućava napraviti jedan odmak od svakodnevnog tempa života koji je vrlo intenzivan.
Upravo ta situacija koju živim – možda trenutačno dopušta koristiti prilike ostvarivanja vlastitih kapaciteta i proširenja resursa kojima raspolaže pojedinac. Značajno je pritom s kojim životnim stavovima se čovjek odlučuje kretati kroz vlastiti život. Viktor Frankl naglašava kako je čovjek co-creator; su-stvaratelj, na to su-stvaranje se naslanja odgovornost svakog pojedinca.
Neovisno o tome živi li pojedinac u trenutnom životnom razdoblju kao samac ili kao dio zajednice, ima slobodan prostor zauzimanja vlastitog stava prema trenutačnoj životnoj situaciji kao i odgovornost prema tome što će napraviti iz svoje duhovne dimenzije. Što ćemo mi sa svojom slobodnom voljom napraviti od ovog što smo dobili? Sa svojim talentima, sa svime što imamo, na biološkoj, psihološkoj i duhovnoj razini, možemo napraviti krasno umjetničko djelo, ali je to stvar slobodnog izbora u sadašnjem trenutku. To je ono što imam, što mi je dano na raspolaganje. Prošlost i budućnost nisu mi na raspolaganju.
Sloboda kao duhovna kategorija
Sloboda spada u duhovnu kategoriju, dio je naše duhovne dimenzije i iz te slobode proizlazi i naša potreba za smislom. Iz te duhovne dimenzije proizlazi i naša slobodna volja za smislom. Mi ne moramo željeti naći smisao, ali mi taj potencijal imamo u sebi. To nije nagon za smislom, kao što je nagon za reprodukcijom i hranom koji se smiruju ispunjenjem. To je slobodna volja za smislom, što je bitni dio našeg gibanja u toku života.
Slobodu ne možemo ostvariti u njenom punom smislu i uvelike je ograničavamo ako svoj pogled usmjerimo samo na prostor izvanjske slobode. Tu će ona biti ograničena okolnostima, društvom, odnosima, situacijama pa čak i vlastitim zdravljem. Slobodu moramo smjestiti u unutarnje prostore, u duhovnu dimenziju čovjeka kako bi ona mogla ostvariti istinsku puninu.
Modernom čovjeku sloboda znači otarasiti se svake stege i autoriteta, dok se u kršćanstvu sloboda pronalazi samo u odnosu s Bogom te je razmjerna ljubavi i sinovskom povjerenju u Stvoritelja. Već u Knjizi Postanka piše da je čovjek stvoren da vlada svim stvorenim, stvoren je na Božju sliku i u njemu živi neodoljiva potreba za beskrajnim.
Suvremeni čovjek često očajnički pokušava proširiti granice vlastitog života kako bi došao do osjećaja slobode. Imati više, voziti brže, živjeti „na rubu“ – težnja za slobodom koja se ne ispunja na pravi način često može dovesti i do gubitka života. To ne znači da treba odustati od života u slobodi, nego istinsku slobodu otkrivati u samom sebi i u osobnom, intimnom odnosu s Bogom.
Sloboda, sreća i ljubav
U knjizi „Unutarnja sloboda“ Jacques Philippe navodi: „Ljudsko biće pokazuje tako veliku žeđ za slobodom upravo zato što je težnja za srećom njegova najbitnija težnja.
Čovjek predosjeća da nema sreće bez ljubavi i da nema ljubavi bez slobode, što je savršeno točno. Čovjek je stvoren iz ljubavi i za ljubav, i može imati sreću samo ako ljubi i ako je ljubljen.“
U nastavku navodi izvanrednu vrijednost slobode. „Ona daje vrijednost ljubavi, a ljubav je uvjet za sreću.“
Zakoračiti prema slobodi
Sloboda koju sa sobom nosi život samca najčešće se u društvu veže za izvanjsko, ali jednako je potrebno (ako ne i potrebnije) otvoriti prostore i unutarnje slobode kako bi se ona mogla ostvariti. Pravo je pitanje što možemo s istinskom slobodom?
Nekada djeluje da bi lakše bilo prepustiti se nečijem vođenju, prepustiti se toku mase, odbaciti slobodu. Ona zahtijeva napor, zahtijeva da uključimo i svoju odgovornost te da vidimo posljedice toga što radimo. Sloboda nam pomaže da stvaramo, da budemo sukreatori.
Jedini put prema slobodi rast je u vjeri, ufanju i ljubavi kako navodi Jacques Philippe u spomenutoj knjizi: „Vjera, ufanje i ljubav suvereno su slobodni jer – ako su dovoljno ukorijenjeni u nama – imaju snage hraniti se čak i onim što im se protivi! Ako me netko proganja i tako mi želi zabraniti ljubav, uvijek imam mogućnost oprostiti svojim neprijateljima i preobraziti tlačenje u još veću ljubav.“
Svaki čovjek ima sposobnost vjerovati, nadati se i ljubiti, samim time ima i sposobnost ostvariti istinsku slobodu, neovisno o staležu kojem pripada. Dobro je onda i razlikovati – slobodu od i slobodu za. Sloboda od nečega predstavlja samo jedan dio procesa u kojem dolazi do izražaja sloboda, tj. u kojem se ona u potpunosti realizira. Čovjek može znati da je nešto štetno, ali to nije dovoljno da prekine s tim ponašanjem. Sloboda od nužno zahtijeva korak prema slobodi za.
Ako prekine s jednim modelom ponašanja, prema nečemu ipak mora ići. Treba na neki način znati kako upotrijebiti tu preostalu energiju. Kao motiv treba biti ljubav prema nekome ili nečemu, da se ta sloboda od bježanja realizira u ostvarivanju nečega iz ljubavi prema nekome, da idem prema nekom cilju.
Bitno je odlučiti se prema slobodi za. Postoje trenuci u životu svakoga u kojima imamo jako malo slobode, ali uvijek imamo dovoljno da izaberemo svoj stav prema situaciji u kojoj jesmo.
Frankl kaže da ne možemo birati situaciju u kojoj jesmo jer je ona sudbinski određena, ali možemo odrediti naš stav prema toj situaciji.
